Pramčana figura - pulena, povijesno putovanje kroz restauraciju

pulena
gemtor_nicolo

Restauracija umjetnina u posljednjem desetljeću dobiva sve više i više na popularnosti. Stekao se dojam da se radi o mističnom zanimanju zavijenom velom tajni. No restauracija je vrlo naporan i prljav posao, zahtjevan za zdravlje i strpljenje, ali svako toliko naiđete na umjetninu koja ima svoju priču i tada na putu otkrivanja postaje najljepši posao na svijetu.
Ja sam imala sreću da sam dobila na restauraciju pramčanu figuru - pulenu i potrazi za odgovorima otkrila najromantičniji svijet ikada, svjet jedrenjaka 19-og stoljeća ili bolje poznatog kao zlatno doba jedrenjaka.

 

Jelšanski jedrenjaci

U Jelsi na otoku Hvaru tijekom 19-og stoljeća obitelj Duboković Nadalini se razvila od obične obitelji do moćnog brodovlasnika. Loši uvjeti života i ne baš pogodno tlo prisilili su lokalno stanovništo da se organizira i otisne na more kako bi došli do žita i zaustavili glad. Jedrenjaci su u Jelsu došli kao sredstvo, a mi možemo samo zavidjeti na pogledu koji su pružali usidreni u luci ili razvijenih jedara na moru.
1851 godine u Jelsu dolazi prvi jedrenjak tzv. mala «Marietta» i označava period jedrenjaka koji je trajao sve do sredine zadnjeg desetljeća 19 st. Iz podataka iz 1884 saznajemo da je Jelsa, iako značajno manja od Splita, imala ukupno 142 broda ukupne tonaže 1550 t i 484 mornara, dok je Split imao 152 broda 1611 t i jednak broj mornara.
Od velikih brodovlasnika danas je ostalo nekoliko portreta brodova,par brodskih dnevnika, nekoliko detalja donesenih sa dalekih putovanja, arhivski zapisi i jedna brodska pulena.

 

Pulena Duboković Nadalini

Obitelj Duboković je posjedovala više jedrenjaka dva parobroda i jednu jahtu. Kada brodovi idu u rashod sprema se kormilo i pulena, pa kako to da je sačuvana samo jedna skulptura? Naša pulena, impozantnih dimenzija 200 x 60 x 40 cm, je lik muškarca, u bijelom odjelu tipičnom za 50-70 godine 19 st. sa crnim cipelama. Lijevom rukom otklanja kaput, a u desnoj drži povelju.
Na prvi pogled je jasno da se radi o vrlo kvalitetnom radu učenog kipara, samo od koga i gdje je napravljena?
Ukrasi na brodovima su tema koja je nepravedno ignorirana od znanstvenika, u cijelom svijetu svega nekolicina zaljubljenika u ove umjetničke objekte se njima bavi. U potrazi za odgovorima zatražila sam pomoć gospodina Richarda Huntera, engleskog povjesničara pulena, koji je na osnovi malo podataka što smo imali pronašao brod kojem je pripadala i vrlo vjerojatno autora.

 

Što je pulena?

Pulena je drvena skulptura smještena na pramcu broda,sama riječ dolazi od francuske poulaine ili točnije souliers a la poulaine, što je bio tip čizama koje su nosili poljski konjanici. Kako se u 17st. vidno izmijenio tip pramca i figura na vrhu statve je stršila, kroz šalu je nastala aluzija na tip obuće sa povišenim zavrnutim vrhom i zadržala se kroz stoljeća (na francuskom la pulaine, na talijanskom polena, na engleskom figurehead, na njemačkom galionsfigur).

 

Povijest pulena

Pramčane figure su uobičajena pojava od početka pomorstva, svi narodi koji su bili u doticaju sa morem i razvijali pomorstvo, postavljali su mitološke figure na pramac kako bi zastrašili protivnika i dobili naklonost bogova u trenutcima oluje i lošeg vremena, smatra se da su Vikinzi prvi počeli s tim običajem, no vrlo vjerojatno su bile prisutne i prije jer su jednako postojale kod naroda na tihom oceanu.
Pripisivana im je magična moć,vjerovalo se da oči pulene vode brod i da ga štite od vremenskih nepogoda. Mornari su joj ukazivali posebnu pažnju i brigu tako da se za vrijeme olujnog vremena prekrivala tkaninom da se ne bi oštetila i nije se dozvoljavalo da vidi nedolično ponašanje broda prilikom gusarskih napada ili sličnih radnji. Pošto su svi tipovi brodova imali pramčane figure, galije- ratni brodovi također, prilikom pobjede sa protivničkog broda figura se skidala i spremala kao dragocjeni trofej. Ukrašavanje brodova je bilo najizraženije tijekom 17-og i 18-og st.,a u 19-om st. pulena postaje centralni ukras. Druga polovica stoljeća je njihov zalazak po završetku jedne ere, ali ne po kvaliteti.

Tijekom srednjeg vijeka brodovi su bili iznenađujuće goli, pošto se razvio običaj malih svetišta i mjesta za molitvu unutar broda.
U drugoj polovici 16 st. na pramcu se ponovno pojavljuju pramčane figura, a tijekom 17 st. pod utjecajem baroka dekoracija brodova postaje od izuzetne važnosti pošto su pomorske velesile, kroz bogato ukrašene brodove nametale osjećaj moći.
1543 u engleskoj Jeffry Bythane je napisao traktat o potrebi ukrašavanja brodovlja, pogotovo sa simbolima svoje zemlje, a kralj James I (1566-1625) je uveo u praksu što su odmah imitirale i druge mornarice.
Novac se nije štedio i Genova, Venecija, Španjolci, Francuzi i Šveđani natjecali su se u što ljepše dekoriranim i kvalitetnije napravljenim brodovima. Svakako najznačajniji primjer je i švedski brod «Vasa», koji naručen od kralja Gustafa trebao biti najveći i najskuplji brod svog vremena.
Nažalost kralj je sam diktirao dimenzije i opremu broda, te nije htio slušati brodograditelje i svojom tvrdoglavošću osigurao tragičan kraj.
10. kolovoza 1628, Vasa je isplovila na svoje jedino putovanje i nedaleko ispred Štokholmske luke, u svega nekoliko trenutaka, prevrnula se i potonula, nakon što je iz topova ispucala počasnu paljbu. 1961 pronađena je zajedno sa oko 700 figura koji su predstavljali bogove, demone, kraljeve, vitezove, ratnike, kerubine, sirene i razne životinje, izvorno oslikane u crvenoj, zlatnoj i plavoj boji.
Potrebno je spomenuti engleski Sovereign of the Seas, najveći brod svog vremena (60 m x 17m), čije je dekoracije napravio Anton van Dyck, Rubensov učenik i francuski Soleil Royal ukrašen djelima Pierre Pugea učenika Pietra da Cortone.Tijekom 18st. dolazi do smanjenja brodskih dekoracija te kao ukras ostaje samo pramčana figura.

Devetnasto stoljeće u duhu napretka i velikim dijelom potrebom dovodi do promjene u brodogradnji, tako da u potrazi za brzinom a i ljepotom broda nastaje u američkim brodogradilištima tzv. clipper, brzi jedrenjak izrazito elegantne linije, duži i uži od postojećeg tipa jedrenjaka, dužih jarbola i veće površine jedrilja. Samim tim promjenama produžila se i snast tako da je pulena dobila više prostora i postala vrhunac brodskih ukrasa.
U to vrijeme jedrenjak se borio sa parobrodom koji se pokazao kao nadolazeća snaga pošto nije ovisio o vjetru i brzina putovanja preuzima primat ugodnim i polaganim putovanjima, ujedno velike promjene na svjetskom tržištu uvele su takozvane utrke za čaj, gdje je trgovačka mornarica prelazila u vrlo kratkom vremenu s jedne strane svjeta na drugu te su se kapetani i posada kladili tko će prije ući u luku, a razlike pristizanja znale su biti u nekoliko sati. Ujedno prvi u luci značilo je i bolju trgovinu tj. zaradu. Osim trgovine uvode se i putničke linije, tako da tko je imao ljepši brod značilo je veći prestiž, bolju klijentelu i popunjeni kapacitet.

 

Odakle su dolazile?

Iako do sada nisam nigdje naišla na zapise o radionicama za izradu pramčanih figura na jadranskoj obali ne znači da ih nije bilo, a zahvaljujući naruđbenicama i računima iz engleskih i američkih brodogradilišta znamo da su se u velikim brodograditeljskim centrima nalazile i radionice drvoklesara specijaliziranih za proizvodnju brodskih ukrasa i pulena.
Organizacija tih radionica bila je klasičnog tipa, majstor zanata i naučnici. Majstor zanata je imao građanski status, a obrazovanje naučnika trajalo je od 7 do 13 godina. Kada bi se ti isti osamostaljivali bilo je važno iz koje radionice dolaze tj. od kojeg majstora su učili. Već u sječnju 1799 izdana je knjiga, nešto poput priručnika, pod imenom » Nova knjiga ukrasa za sve koji se bave dizajniranjem, izgradnjom, rezbarnjem, slikanjem i crtanjem brodova» koja je imala primjere brodskih dekoracija, a danas se čuva u Pomorskom muzeju u Londonu.
Ujedno postoje zapisi kako su klesari polazili tečajeve pri umjetničkim akademijama da bi produbili svoje znanje o antomiji, kontrapostu i poboljšali svoju kvalitetu, a u Engleskoj je 1811 osnovana škola za obrazovanje drvoklesara specijaliziranih za brodske ukrase.
Po nekim zapisima bilo je potrebno otprilike dva meseca za izradu skulpture, no naravno, to je ovisilo o tipu naruđbe, veličine i sl. Također znamo da su se majstori reklamirali u dnevnim listovima ističući svoje važne radove, obrazovanje i rad uz nekog uvaženog stručnjaka
Zanimljivo je i to da su nakon postavljanja na pramac broda njihovi radovi podljezali javnoj kritici u novinama, što je još jedan pokazatelj važnosti i poštovanja prema brodovima, ovim skulpturama i njihovim stvarateljima.

Svakako je za spomenuti William Rush (1756-1833) koji se smatra za najznačajnijeg američkog kipara u ovom segmentu, čije radove su gledale i imitirale cijele generacije . Jedan od tih je bio i R Lee, koji je radio u Liverpoolu a kasnije u Americi, te je sačuvan njegov svezak skica među kojima se nalazi i ova, a po sličnosti detalja možemo pretpostaviti da je on autor jelšanske pulene.

 

Restauracija

Umjetnost vezana uz brodove podlježe posebnim pravilima.U središtu svega je brod, jedrenjak ili parobrod, a sva umjetnička djela koja proizlaze iz tog svijeta moraju vjerno prikazati tehničke karakteristike istog, a tek onda na red dolazi umjetnički izražaj autora. Portreti jedrenjaka i zavjetne slike su izvrstan primjer,a također pramčane figure ovisile su o veličini i tipu broda, dužini snasti itd.
Restauracija ovog tipa figura u Hrvatskoj je rijetkost možda zbog činjenice da ih u cjeloj Hrvatskoj ( za koje znamo) ima oko tridesetak, što je kap u moru u usporedbi sa ostalim zemljama.
Kako bi restauracija bilo koje umjetnine bila napravljena na ispravan način, potrebno je napraviti cjelovitu analizu materijala umjetnine i njene povjesti. Naša pulena je dobar primjer jer nedostaje glava i nestao je važan izvor informacija. Prvi korak u pronalaženju pravog načina sanacije je pokušati pronaći brod kojem je pripadala.
Nekad ,kao i danas, neki brodovi su rađeni po naruđbi, a neki su kupljeni korišteni, tako je u 29.9.1865 obitelj Duboković Nadalini, u Liverpoolu kupila bark od 524 tone po imenu «H. Nelson» koji u Jelsi postaje «Genitor Nicolo II», čija pramčana statva dimenzijama odgovara našoj figuri.
Modelacija figure je vrlo visoke kvalitete te ukazuje na umjetničko djelo vrsnog kipara i u usporedbi sa nekim pulenama iz perioda istog motiva
tj. poslovnog muškarca-trgovca ili brodovlasnika nameće se zaključak da je britanskog porjekla.
Pulene su izvorno bile realistično obojane, cipele crno, hlače bijelo, inkarnat, kaput modro itd.Na našoj puleni jedine boje koje su pronađene su bijela za cijelo tijelo osim crnih cipela. Za pretpostaviti je da je brod prilikom promjene vlasnika u cjelosti obojan u boje njegovih brodova, što su bile, crni trup, bijela pulena i zlatna slova na krmi (što znamo sa portreta jedrenjaka obitelji Duboković Nadalini koje je napravio Bazi Ivankovic,najistaknutiji portretist naših jedrenjaka). Osnovni problem restauratorske sanacije jest u mehančkim oštećenjima nastalim pucanjem drva uslijed naglog sušenja, te napad ksilofagnig insekata tj. biše koja je napravila iznimnu štetu, te prisutstva soli u cijeloj drvenoj skulpturi.
Nakon što se umjetnina konzervira,tj. zaustavi daljnje propadanje, treba odlučiti o estetskoj sanaciji. Pošto nemamo dovoljno izvornika kako bi mogli rekonstruirati kolorit, postavlja se pitanje pristupa.
Restauracija umjetničkih djela i uporabnih predmeta se bitno razlikuju u smislu što umjetničko dijelo ne smije biti oštećeno i nagrđeno intervencijama koje ne poštuju izvornik, a uporabnim predmetima se vraća izvorna funkcija i nismo limitirani etičkim pitanjima.
U svijetu postoje dva pristupa restauraciji pulena, u Engleskoj se smatra da je potrebna cjelokupna sanacija, te se rekonstruira i najmanji detalj i vraća joj se potpuni kolorit, a u Italiji i Francuskoj pulene se tretiraju kao umjetnička djela te se konzerviraju i rekonstruiraju u omjeru koji dozvoljavaju pravila restauracije.
Uzimajući u obzir tip i količinu oštećenja, te važnost koju ima za hrvatsko pomorstvo 19. st. pošto je ovaj tip cijele figure u svijetu rijedak i ovo je jedan od rijetkih komada svoje vrste koji se nalazi u privatnom vlasništvu u evropi, pristupano je kao prema umjetničkom djelu.
Pulena je konzervirana, te će biti izložena u Jelsi u prostoru obiteljske kuće Duboković Nadalini, integracija mehaničkih oštećenja biti će izvršena na licu mjesta kako prilikom transporta, zbog značajne težine ne bi došlo do dodatnih oštećenja.
S vremenom je u planu izrada replike u papir mache tehnici u izvornom koloritu, te će biti izložene jedna pored druge.

 

Pulene u Hrvatskoj

U hrvatskoj je sačuvan vrlo mali broj pramčanih figura, podjeljene su po muzejima od Rijeke, Zadra, Splita, Orebića i Dubrovnika te se manji broj nalazi u manjim pomorskim zbirkama i privatnom vlasništvu.
Najpoznatija hrvatska pulena je «Zvir» koja se čuva u Gradu Hvaru, a potječe sa venecijanske galije i predstavlja drvenog pozlaćenog zmaja. Zvir je jedan od znakova raspoznavanja grada Hvara i jedan od izvornih hrvatskih suvenira.
Nažalost iz nekadašnjeg Pomorskog Austro-Ugarskog muzeja u Puli, 1918 g talijanska vojska je otuđila cijelu muzejsku kojekciju pulena koja se sada nalazi u Tehničkom pomorskom muzeju u La Spezia, čija kojekcija od 28 komada spada u najznačajnije u Italiji.
U toj kolekciji pulene brodova koje su se nalazile na suprotnim stranama u Viškoj bitci sada stoje jedna nasuprot druge. Među njima je i pulena sa broda Kaiser Max, koja nije uzeta iz Pulskog muzeja, već je tijekom viške bitke 1866 u izravnom sudaru sa vojnim brodom Re di Portogallo, odlomljena i uzeta kao ratni plijen. Pulena sa broda Re di Portugallo, napravljena u New Yorku upravo je restaurirana prošle godine u privatnom restauratorskom studiju u Italiji, te se tijek radova mogao pratiti na internetu.

Vrijeme 19 st. je bilo zlatno doba jedrenjaka, njihov dizajn je bio najljepši dotad, bili su brži neko ikada i osim unosnog posla bili su ponos svojih vlasnika, tako da su na svoje pramce stavljali figure s kojima su se identificirali, te portrete svojih supruga, kćeri, očeva kako bi ih cijeli svijet vidio. Putovalo se po cijelom svijetu, brodovi su se naručivali u najboljim,a ne samo najbližim brodogradilištima jer ništa nije bilo daleko. Tko se i i Jelsi na otoku Hvaru našla pulena proizvedna u Liverpoolskom brodogradilištu koja je vidjela svijeta i štitila svoje kapetane i mornare od nedaća na moru te ih sretno vratila kući.

autor Mariana Benković Zeljko