Kulturni razvitak i osnovi ekonomike

Kulturni život u gradu Hvaru morao je biti bujan, jer se već u XV st.pred katedralom i inače daju crkvena skazanja da se onda kasnije prijeđe na redovite svjetovne kazališne predstave. Da nije bilo intenzivne kazališne aktivnosti, ne bi se mogle shvatiti figure naših književnih korifeja a ni gradnja teatra,najstarijeg komunalnog teatra u Europi.
Patriciji i građani slali su svoje sinove na nauke u Italiju pa odatle živost humanističkog života, velike bogate biblioteke stvarane već u XV st.,i naši veliki pjesnici.
           Na taj nam je način XVI st.moglo dati Vičenca Pribojevića koji je 1525.g. u crkvi sv.Marka održao govor o veličini slavenstva, dok se humanistička kultura Petra Hektorovića (1487-1572),graditelja Tvrdalja u Starom Gradu, nije ispoljila u oponašanju stranih vrijednosti već je rodila naš prvi realistički ep»Ribanje i ribarsko prigovaranje» u kojem je pjesnik opisao našeg ribara i dao izraza svojoj narodnoj svijesti. I Hanibal Lucić(1485-1553) proslavio je otok napisavši «Robinju»,prvu svjetovnu dramu naše književnosti. Ove velikane slijedili su mnogi drugi, ali spomenut ćemo samo Marina Benetovića(umro 1607),jer nam je ostavio rustičnu «Komediju od Raskota»,smještenu također u ambijent otoka, i duhovito opisao običaje našeg naroda potkraj XVI st.kao i psihozu na otoku u času najjačeg turskog pritiska. Logična posljedica ovakova duha bilo je komunalno kazalište, sagrađeno 1612.(Hvarkinja)
          Hvar se nešto kasnije kulturno proslavio i ne europskom planu. U njemu se rodio Frano Biundović,tvorac modernog europskog romana XVII st.pisanog,naravno,na talijanskom jeziku.
           U Hvaru je već rano postojala dominikanska škola čiji nam kulturni dijapazon ilustrira govor Priboevićev. Bilo je i drugih teoloških škola,osobito škola pjevanja. Laičku gimnaziju osnovali su francuzi 1811 g.
          Hvarska je općina sredinom XV st.plaćala stalnog liječnika i stalnog kirurga koji su liječili bez individualnih honorara. Postojala je i ljekarna,a bio je razvijen i izvoz aromatskih produkata već u XVI st. U toj industriji i u tom stoljeću istakla se apotekarska obitelj Gariboldo.
          U XV st. bilo je u Hvaru nahodište, au XVII st.postoji i vojna bolnica.
Vino je bilo osovni proizvod Hvara. Težište je  vinogradarstva na hvarskoj ravnici i na južnim padinama, ali loza se i drugdje uzgajala. I ulje je bio važan proizvod,osobito u istočnom dijelum otoka. Na tom je dijelu i iskonsko stočarstvo donekle sačuvalo svoju važnost.
       Aromatsko bilje imalo je težište u selima Grablje,Busje i drugdje na izrazito vapnenačkim tlima.
        Smokva je bila važan nusprodukt, pa je najviše ima na istočnom dijelu otoka.Poznata je i kvaliteta janjetine i zečevine koje se smatraju ukusnijima nego li one s kontinenta,kao i neke sorte povrća,osobito u gradu Hvaru.
        Stanovnici Hvara,Starog Grada i Vrboske lovili su uvijek vrlo kvalitetnu ribu,jer su im ribolovna područja zaštičena razvedenošću obale.Sistematski,ljetni lov plave ribe razvijen je bio osobito u Jelsi,Vrboskoj,Starom Gradu i Hvaru.Nažalost ova grana privrede gubi značenje što ga je nekad imala i susreće se sa velikim poteškoćama.(Možda dodati nešto o ribarstvu Hvara jer je ono donosilo najveći prihod kominu)
          Nekad je Hvarom dominiralo svuda grožđe,masline,lavanda,smokva,iako je Hvar u daljnoj prošlosti,kao i ostali otoci,bio pretežno stočarski kraj.Da bi primat prešao na vinogradarstvo, morala su uslijediti dva momenta:sigurnost plovidbe koja je postignuta tek u doba mehanizacije i poboljšanje standarda otočkog vinogradarstva što je također uslijedilo poslijednih decenija XIX st.uvođenjem modernih agrokemijskih sredstava.
Hvar kao mletačko područje nije smio graditi velike brodove, već samo male tonaže. Ali je ipak brodarstvo na različite načine i u raznim stoljećima uvjetovalo bogaćenje pojedinih kategorija stanovništva. Veliki zamah uzelo je brodarstvo u času pada Venecije 1797.g. pa do dolaska Francuza kad su zbog ratova morem zavladali gusari  i onemogućili plovidbu, da se opet obnovi naskon 1815.g. Velika brodarska konjuktura trajala je do potkraj XIX st. jer je tada prevladao parobrod,a plovidba se zbog politike Austro-Ugarske koncentrirala na velike luke Trst i Rijeku. Velik dio svog napretka u XIX st.Hvar ima zahvaliti brodarstvu, a mjesta Stari Grad i, pogotovu, Jelsa za svoj razvitak.
           Do poslije sredine XIX st. Hvar nije imao ni kopnenih ni morskih redovitih komunikacija. Putovalo se prigodnim brodićima od kojih su neki bili specijalizirani za ovu vrst plovidbe.Na otočkom kopnu su bili stari ilirski,rimski i grčki putovi signirani u Statutu 1331.g. Napoleonska era gradnje cesta nije obogatila Hvar.
Prvu parobrodarsku vezu Hvar je dobio pedesetih godina XIX st., a prvu dnevnu vezu početkom XX st.Prve cestovne dionice takodjer su sa početka XX st(Jelsa-Pitve-Vrisnik) a Hvar – Brusje trasirana je i ranije.Danas je otok  Hvar premerežen dobrim komunikacijama,ima i brzu cestu Hvar-Starigrad-Jelsa sa suvremenim tunelom koji je spojio južnu stranu sa sjevernom stranom otoka.Također je spojem dobro i morskim putem,naročito preko centralne trajektne luke u Satarom Gradu ,kao što su i vrlo dobre veze,posebno u turističkoj sezoni sa gradom Hvarom i Jelsom, a na krajnjem istoku Sućuraj je spojen trajektom sa 6 km udaljenim kopnom,mjestom Drvenik.