Gdje je bila Civitas vetus Ielsae

Pic 1
    Šćedro, zvonik crkve sv.Marije od Milosrđa

Na nekoliko mjesta u Statutu općine Hvarske, koji u prvom dijelu datira iz 1331.g. spominu se Civitas Vetus i Civitas Vetus Ielsae kao dva različita lokaliteta. Za Civitas Vetus znamo da je današnji Stari Grad, dok je lokacija drugog naziva ostala do danas neutvrđena. Jasno je samo da se trebala nalaziti u blizini Jelse.
Mjesto Jelsa nije u doba kompilacije statuta (1331), ni u vrijeme sastavljanja inventara općinskih zemalja (1424. -koji je također uvršten u knjigu statuta) postojalo kao varoš ili selo i nije bilo nastavak kakvog starijeg grada, kao što je Stari Grad, ili kakve tvrđave, Jelsa se razvila kao luka Pitava, mjesta udaljenog 3 km od mora pod brdom Gozdom, iz težnje za morem i ribolovom (1) i kao mjesto dobre vode (2) te se tako u Statutu (3) spominje (Portus de Pitue, p. 202, fons vocata Ielsa qui est prope mare, pp.50 i 51, ad Ielsa usque ad ripam maris, p.46, itd.). Dakle tu nema o gradu govora.
.

Međutim u inventaru općinskih zemalja u istome Statutu, u tekstu iz 1424.g. u istoj knjizi čitamo ove točke za orijentaciju: incipiendo a civitate veteri in Ielsa (p.202), item inter civitatem Ielsae et...(p.217).
Jedini su objekti koji imaju karakter tvrđave u zoni Jelse, a privukli su pažnju arheologa i povjesničara, grčko-ilirski Tor i tvrđava Gališnik, zvana još i Grad, oba u brdu južno nad Jelsom. Akademik dr.G.Novak u izvrsnom komentaru Priboevićeva govora iz 1525. godine (4) rezimira ovo pitanje i citira bibliografiju, jer je Pribojević spomenuo u svom govoru i te objekte.
Međutim Priboević, prvi nakon statuta, govori još o nekom gradu kod Jelse (na str.201, s komentarom dr.Novaka), ali pobliže ne kaže ništa.
Dr.Novak se ne zaustavlja na tom pitanju (p.24). Neki pak smatraju da se taj grad kod Jelse nalazio u jelšanskoj ravnici i da su mu tragove uništile snažne bujice.
Neki su u prošlosti bili mišljenja da je Civitas vetus Ielsae istovjetna sa spomenutim Galešnikom. To je stanovište zauzeo i kap. Niko Duboković kad je kao načelnik u drugoj polovici XIX. stoljeća bezspješno tražio, na osnovi takve argumentacije, da se Jelsi prizna naslov grada.
Kod Boglića nalazimo više. On na str. 32. svoje knjige (5), dokazujući nešto po analogiji u predmetu Starog Grada, kaže da Statut prevodi naziv Gradina sa Civitas Vetus Ielsae te time, i ne tretirajući taj predmet, ukazuje na to da se Civitas Vetus ielsae nalazila na mjestu zvanom Gradina, a ta Gradina je poluotok što s istočne strane zatvara jelšansku luku.
Na jednom drugom mjestu-na str.126. svoje knjige-Boglić spominje još legendu o dvojici zavađenih gospodara, onog Gališnika i onog Gradine, pa time upozorava na postojanje jednog feudalnog ili upravnog sjedišta na Gradini. Ta je legenda u Jelsi još živa, iako se vezuje za ostatke starih zidina.
Ja bih htio nadopuniti Boglićeve navode i iznijeti još nekoliko elemenata u prilog zaključku da je stari grad bio na mjestu danas zvanom Gradina, jer se ta verzija čini po svemu najvjerojatnijom. Na poluotoku Gradina istočno od Jelse, gdje je od 1807.g. mjesno groblje, stajao je augustinski eremitaž koji je inkamerirala 1796. mletačka vlada. Razvlaštenje je uzrokovalo rušenje crkve, obnovljene tek 1876.g. a nastamba i zidova je nestalo, jer je svijet gradio grobove rušeći zgradu i zid što je zatvarao samostanski krug.
Ali na području Gradine ima još nešto što je Boglić spomenuo, ali nije opisao ni zaključio. To je veći dio čvrstih zidina koje su u ravnom pravcu pregrađivale poluotok od mora do mora (od Bočića pod grobljem u uvali jelse do uvale Mina), koje su bile sastavni dio ozbiljne utvrde što je zauzimala površinu od šest i po hektara, naime čitavi poluotok.
Uslije napuštanja i rušenja samostana, udaljenosti toga mjesta od kulturnog centra (Hvar i Stari Grad) i prekida nekih tradicija, iako relativno novijih, kao što je ukidanje bratovštine koja je od 1807.g. imala sjedište u samostanu i čuvala ga (Gospa od Cinture, zapisnici u Državnom arhivu u Zadru), zaboravilo se na prvobitni izgled objekta. Kada je sve bilo uništeno, počelo se pogrešno uzimati da je naziv Gradina nastao radi rušenja samostana te da sve zidine i zidovi na podrčju poluotoka pripadaju samostanu. Tako je i spomenuti golemi obrambeni zid iz srednjeg vijeka postao dio augustinskog zdanja.
Kada sam prije par mjeseci, radeći na organizaciji Historijskog arhiva otoka Hvara u arhivu dr.Gianant. Botteri u Starom Gradu (7) našao obavijesti o smještaju augustinaca u Jelsi koji su tu tek iz prvih godina XVII .st., pa kad sam iza toga pregledao teren, bilo mi je jasno da spomenuti stari tvrđavni zid ni po građi ni po opsegu i funkciji nije mogao biti sastavni dio samostana, nego da je tu mjesto što ga naš Statut naziva Civitas vetus Ielsae.
Dokument na koji sam naišao prijepis je stanovitog broja akata hvarske kurije koji bi se morali nalaziti u kuriji, ali su jamačno tamo nepoznati jer shematizmi hvarske biskupije, pa ni onaj iz 1912.g. ne daju mnogih podataka što ih taj svezak sadrži.
U svesku se nalazi serija akata i zapisnika iz kojih proizlazi da su augustinci, već etablirani na Hvaru i Sućurju, tražili 1599.g. dozvolu za gradnju samostana, a generalni vikar reda naredio je 1604.g. fratru Ambrozu Ivaniševiću, vjerojatno iz Jelse, da gradi («con elemosina e aiuto de benefattori») »de novo ecclesiam sub titolo Annunciationis conventtumque....loco Ielsae vocato Gradina». Godinu dana poslije crkva i samostan bili su sagrađeni, ali je dozvola celebriranja zbog sukoba jurisdikcije sa župnikom Pitava udjeljenja tek 1611.g.
Samostan je dakle osnovan i ugrađen početkom XVII.st. na mjestu koje se već tada zvalo Gradina. Znači da se na poluotoku nalazila znatnija građevina, koja je davno prije XVII.st. bila srušena i dala kao ruina ime poluotoku. Tu je ruševinu narod zvao Gradina. Taj hrvatski naziv vjerojatno je isto što i Civitas Vetus Ielsae u Statutu, koja je prema njemu već početkom XIV.st. bila ruševina.
Naravno ovu misao ne možemo dokazati s apsolutnom sigurnošću, ali možemo istaknuti njenu veliku vjerojatnost, slijedeći ovaj kriterij.
U prvom redu, iako važna topografska točka, u Statutu se naziv Gradina nigdje ne spominje. To ukazuje na to ta bi hrvatsko ime bilo prevedeno sa Civitas Vetus. U drugom redu, na Gradini se nalazi izraziti fortifikacijski zid-za koji smo sada vidjeli da nema veze sa samostanom- čije dimenzije upućuju na misao o važnom objektu, logoru vojske ili sjedištu nosioca još ne jako ustaljene vlasti. Debljina zida 1.30 m, a visina današnjeg ruševnog zdanja između 2 i po i 3 i po metra. Merlatura je svugdje uništena. Cjelokupna dužina zida od mora do mora je bila 172 m, dok ga sad ima 2/3, a ubrzo će se srušiti još dobar dio ,jer ga potkopavaju vadeći kamenje iz donjih slojeva, čemu se sada nastoji stati na put. Materijal kojim je zid građen nepravilan je. Donji je sloj učvrščen crvenicom, dok je gornja zaštitna nadgradnja u vapnu i žalu. U donjem zidnom sloju vide se rupe za postavljanje drvenih konstrukcija u kojima su stajali čuvari ili branitelji.
U trećem redu pokušaj analize teksta Statuta pojačava topografskim argumentom navedenu pretpostavku, da je baš tu imala biti Civitas Vetus Ielsae.
Na 202. stranici Statuta u opisu općinsdkih zemalja stoji: »....a transversa (est) dicta civitas usque ad mare». Dakle grad je do mora, a iza njega i do njega je more, što potpuno odgovara stanju na terenu.
Na 217. stranici opet kod nabrajanja općinskioh zemalja , u rubrici In Ielsa stoji: »item inter civitatem Ielsae et ecclesiam est una terra laborata a parte meridiei,eundo ab ecclesia versus levantem ad dictam civitatem....». I tu se topografska situacija slaže, jer idući od crkve u Jelsi, gdje u XIV.st. nije bilo kuća, prema Gradini, obrađena se i obradiva zemlja još i danas nalazi na obroncima s južne strane puta, koji je prastar, dok je sa sjeverne strane more. Opisani pak pravac odgovara pravcu zapad-istok, kojim se i danas ide iz mjesta na Gradinu.
U alineji koja slijedi navedeni citat stoji još: » item terenum unus prope civitatem veterem in Ielsa a parte meridiei...», što i danas može odgovarati jer su tu obrađene zemlje s južne strane poluotoka prema Mini.
Sudeći po tome, Civitas Vetus nije nikako mogla biti situirana u jelšanskoj ravnici koja je sjeverozapadno i zapadnopmod crkve. To ne bi mogao biti ni grad Gališnik, jer iza njega nema s južne strane zemalja. Put od crkve prema Gališniku ne bi bio «versus levantem», kako Statut kaže, nego «versus meridiem», a da inventarizira jednu općinsku zemlju između crkve i Gališnika, što je prilično daleko, prepisivač-iako užurban i konfuzan, što iz mnogih tekstova proizlazi- bio bi našao kakvu bližu točku orijentacije. Konačno, taj objekt ima u Statutu svoje posebno ime i naziva se Catrum Vetus i Catrum Vetus Vocatum Galichnick, a diferencira ga jasno i Priboević. I na kraju: što bi onda bile opisane zidine na Gradini koje su ostaci utvrđenog mjesta velikih razmjera, kad takvih osim Civitas Vetus Ielsae na tom području nije bilo.
Da je utvrđeni centar što se jednoć nalazio na Gradini možda imao stanovit uzročne veze s vladarima na obližnjerm omiškom kopnu, pokazuju dva toponima. Jedan je ime susjedne uvale koja se zove Grebišća, a drugi se nalazi u Statutu, a to je: Sepoltura Subij, što spominjem samo uzgred.
Što je bila Civitas Vetus Ielsae, tko ju je gradio, čiju je suvremenu snagu predstavljala, zašto joj je zaboravljen spomen i kada je propala, treba da utvrde naši arheolozi. A kada riješe to pitanje, bit će nam možda jasno što znači kompleks obližnjih naziva Gradina, Gališnik, Grebišća i Grobnica Šubića, koji se svi nalaze na malom području između Jelse i vrha brda nad Jelsom i vjerojatno su predstavljali stanovit odnos političkih snaga u najranijem razvoju slavenskog života na Hvaru.
Bilješke:..